Portret lika

“Ruke moga tate”

         Na putu do kuće ugledah moga tatu. Vraćao se sa poslovnog puta. Dugo ga nisam vidjela. Pritrčala sam i zagrlila ga.

       Vrlo se promijenio. Na glavi je nosio sivu kapukoja je prekrivala njegovu kratku, smeđu kosu. Njegove krupne baš kao nebo plave oči sretno su me pogledale pogledom punim ljubavi i topline. Njegov osmijeh je bio kao neki tračak svjetlosti, ljubavi i ljepote, svega dobrog zajedno u meni što me grije i štiti. Moj tata je nižeg rasta, mršavijeg stasa i stariji je čovjek. Mnogo je fin i dobar prema svima. Potiče iz socijalno stabilne porodice. Oblači se u skladu sa svojim godinama, nosi pantalone, majice, džempere, a ponekad i košulje. Također, ima i dobar smisao za humor i voli se šaliti. On ima mnogo divnih osobina koje ga krase, ali meni se najviše sviđa njegova dobrota, skromnost i njegova plemenitost.

          Kada je došao kući, ugledala sam njegov ožiljak na ruci koji me je vratio u prošlost. Taj ožiljak je nastao kada smo svi skupa išli na more i kada me je učio kako da plivam. Naizgled, njegove ruke i taj ožiljak su izgledali grubo, no ja sam znala da su njegove ruke meke kao perce, i da nikada nikom ne bi naudile. Kada bi   me pomilovale  po kosi, ja bih osjetila njegovu ljubav i toplinu kojom me grije. Ja njega mnogo volim i sigurna sam da i on mene voli.

AJLA ŽUGA, VII-1

…………………………………………………………………………………………………………….

“Mrgodno lice mog komšije”

           Igrala sam se ispred kuće. U igri sam se zanijela i odjednom pala. Uz veliki tresak izašao je moj komšija Edo.

            Niko ga nije često viđao, ali i kada bi izašao, bio bi tužan ili ljut. Nakon što mu je žena umrla, nije nimalo pričao. Srednjih je godina i ne sviđa mu se što su ga svi sažalijevali. Živio je u malom stanu boje breskve. Nije imao auto. Imao je posao koji je zahtijevao mnogo rada. Bio je električar. Ponekad bih ga vidjela kako kasno uvečer radi. Hodao je nesigurno. Ljudi nisu obraćali puno pažnje na njega. Imao je male, snažne ruke i tanke usne. Okruglu pognutu glavu uokvirivala je crna razbarušena kosa. Plave oči sijale su poput dragih kamenčića, a njegovo blijedo lice bilo je mršavo. Visoko čelo imalo je puno bora. Rijetko bi se nasmijao, a kad bi se i smijao, bijeli zubi bili bi tek na pola otkriveni. Preko očiju je imao okrugle naočale.Na njegovim obrazima su bile pjegice i sitne bore koje su se vidjele samo kada bi bio sretan, a to je zaista bilo rijetko. Ispočetka sam mislila da je samo ljut jer se udario ili nije nešto dobro uradio, ali onda su mi moji roditelji rekli da je usamljen. Dugi nos na licu, a njegve sitne obrve bile su guste. Nosio je radničku odjeću. Samo kad bi bila neka svečanost, na sebi bi imao neko istrošeno odijelo. Od obuće je uvijek nosio tene.

           Tada me je uhvati za ruku i prvi put sam vidjela osmijeh na njegovom licu. U tom trenutku njegovo mrgodno lice postalo je potpuno drugačije.

AZRA GUGIĆ, VII-1