Rasprava je argumentovano iznošenje dokaza za zadatu tvrdnju ili sopstveno mišljenje. Cilj rasprave nije da se neko složi sa nečijim mišljenjem,ili ne,  nego da se na kraju donese zaključak koji predstavlja pouku za ono o čemu se diskutovalo. Nerijetko ta zadnja rečenica je životni savjet čitaocu i učesnicima u diskusiji.

“Odjeća ne čini čovjeka”

       Stoljeće je dvadeset i prvo. S vremenom se mijenja i moda. Kažu da odjeća ne čini čovjeka. Iako u ovo doba čovjek s malo novca mora lijepo izgledati, ja se slažem sa ovom tvrdnjom.

Teška su vremena, lopova je na sve strane, svi se nekako trudimo da uđemo među evropske ljude, stidimo se svog porijekla. Evropljani nas gledaju sa visoka zbog toga što nose Armani odjela, Hugo Boss košulju, Nike tenisice ili ne znam šta već. Njima nije poznata izreka “Knjiga se ne poznaje po koricama”. Nama, “običnim ljudima”, nije toliko bitan izgled, mada malo i na to gledamo.

             Moj komšija je bogat. Svaki dan izlazi u drugačijem odijelu i gleda nas s visoka kao da je novac nešto najvrijeednije na svijetu.

Novcem se ne može kupiti smisao za humor, karakter, duševni mir i dobrodušnost. E to je ono što mi Bosansci i Hercegovci imamo i teško održavamo. Bog na sudnjem danu neće gledati odjelo. Evropljani misle da su po nečemu bolji od nas, ali ja se ne bih složio.

Odjeća ne čini čovjeka. Novac možda pokreće sve, ali ne i karakter. Lijepo je biti tobro obučen, ali to nije ni malo obavezno. Ja se slažem s ovom tvrdnjom, a vi procjenite sami. / Hamza Magafić, VIII-1

                 Danas u svijetu mnoge ljude cijene po odjeći. Kupuju u vrlo skupim buticima. Ljudi, koji nisu na visokom položaju, kupuju odjeću na pijaci.

                     Ja se s ovom tvrdnjom slažem zbog toga što ni jedan odjevni predmet ne može pokazati nečiju dobrotu i pamet.  Odjeća sa pijace je ista kao i u buticima, samo što ljudi smatraju da je skuplje bolje i ljepše.  Nije važno kakvu odjeću nosimo, nego kakvi smo u duši.

                 Moja rodica Nasiha ima drugačije mišljenje. Kaže da kada se obuče lijepo, dječaci je više gledaju. Kupovanjem u skupim buticima iskazuje svoje imovno stanje. Lijepa odjeća je čini ljepšom.

Ipak, bez obzira na ono što je prije mislila, moja rodica i ja smo kroz razgovor došli do istog zaključka, a to je da odjeća ne čini čovjeka već njegova pamet i dobrota./ Haris Hodžić, VIII-1