“Ali, sine moj, shvati”, rekao je tata, “u životu moraš ići ukorak sa ostalima. Postoje norme! Kad odrasteš, vidjećeš da je svijet takav da sve treba da bude kao iz jednog kalupa. Svijet priznaje samo jednake. Djeca su djeca, odrasli su odrasli. Ne može-ja jedno, ti drugo, škola jedno, ti drugo!.” Tvrtko je, kao da je odavno znao da će mu to biti rečeno, slegnuo ramenima i mirno rekao : “Znaš, tata, tu je sve jasno. Treba mijenjati svijet.” / Čudo od djeteta, Advan Hozić, 22/