• 20 Aprila, 2012

“MOJ VOLJENI GRAD”

Volim zoru kad jutrom rudi

Sarajevo moje ponosno se budi.

Volim cvijeće iz bašte tvoje i

moje,

i sve u tebi koji se ničega

ne boje.

Volim život pun vedre mladosti.

Volim sve što je sklono

radosti.

Volim kad ugledam dugu na

ovom nebeskom svodu.

Volim mir, sreću i slobodu.

 Umiven suncem budi se moj grad. Nebo kao plavi uvojci, a zelene oči živopisne planine koje ga okružuju. Posmatram. Pejzaž je neodoljiv. Prozore obasjavaju sunčeve zrake, koje sijaju kao najljepši dijamanti. Da, to je moj grad. Svako jutro on širi svoje ruke želeći da u svoj zagrljaj uhvati što više posjetilaca koji su došli vidjeti velike dragocjenosti ovog grada. Na ulazu, svakog posjetioca dočeka kamena tvrđava – kao stub jačine i znak dugogodišnjeg postojanja. Stari grad pokazuje svoju ljepotu. Kuće naliježu jedna na drugu, guraju se, tiskaju. Sve one imaju nešto zajedničko. Ulice se u mom gradu pružaju i prepliću kao nebeske niti jedna preko druge. Splet ovih malih, uskih ulica predstavlja žilu kucavicu mog grada. Kaldrma, ćevapi, pite, kazandžije, golubovi  – odaju ljepotu jednog bisernog grada. Novi dio grada karakterišu visoki, moderni neboderi, parkovi, široki bulevari. Ljepoti grada doprinose i veličanstveni mostovi, koji kao usijana ogledala blistaju, sjaje, zasljepljuju oči. Hiljade sunčanih iskrica doleprša do njih, odbije se o njihovu neravnu površinu i pretvori u tanan mlaz svjetlosti.

Ni sama ne znam kada je ljepši. Ujutro kad moj grad obavija maglovitost, pa onda biva krunisan suncem i ogrnut plaštem svježeg vazduha ili kada sunce zalazi za strme litice i uvlači se u njihove rupice. Ovaj grad, ovaj olovni i neprobojni zid ima bolnu i ranjivu prošlost, ali život u njemu teče dalje. Na njegovom olovnom nebu sazrijevaju zvjezdana zrna. U njemu živimo i rastemo u nadi za bolje sutra. Vjerujemo u život, mladost i ljubav.

Dolazi sumrak. Moj grad obavija crveni trag sunca. Sunce polahko odlazi u smiraj. Dolazi noć, a mjesec crnim plaštem pokriva cijeli nebeski svod iznad nas. Blještave zvijezde polahko se pojavljuju. I posljednja svjetla se gase. Mali moj biser odlazi u smiraj. Mjesec je izašao i smiješeći se razgledao okolinu.

Dženeta Homović VII-2

OŠ ”Šejh Muhamed-efendija Hadžijamaković”, Stari Grad