Putovanje u Srebrenicu i Potočare iz dječijeg ugla

• 29 Aprila, 2016

Napisala MAIDA GRBO, VIII-2      

         Dugo očekivani dan 26.04.2016. godine je stigao. Učenici osmih razreda osnovne škole “Šejh Muhamed ef. Hadžijamaković” su se okupili na parkingu škole.
U 8:00 sati smo bili na Bistričkoj stanici i krenuli na put do Srebrenice, odnosno Potočara, našeg odredišta. Bili smo u pratnji direktora naše škole, Krima Fejzagića, naše razrednice, Jasne Zelić, nastavnice tehničke kulture Edine Golić i računovođe Harisa Habote. Velike zahvale pripadaju agenciji Centrotrans i vozaču, koji je bez pogovora ispunjavao sve naše želje.
Putovanje je bilo naporno. U Olovu, ispred fabrike tekstilne firme Alma-ras dočekao nas je autobus u kojem su bili učenici “Treće osnovne škole -Oborci kod Donjeg Vakufa, naše pobratimske škole. Oni su za nas pripremili sendviče i sokove. Nakon kraće pauze smo zajedno nastavili putovanje i u 12:00 sati stigli u Potočare u Srebrenici. Tu su bili i učenici svih starogradskih osnovnih škola. Došli smo u  koji je u jednom danu, 11-om danu mjeseca jula izgubio život, slobodu, ljude, dječiji osmijeh…
Zavladao je muk i tišina. Svi su se ponašali pristojno i dostojanstveno. Prvo smo posjetili mezarje i Memorijalni centar u Potočarima. Tu nam se obratila jedna majka Srebrenice, gospođa Hatidža Mehmedović. Još uvijek mi u glavi odzvanja njena rečenica:” Djeco, molim vas učite, nemojte da vam škola prolazi kroz prste već kroz glavu!” Iz njenog glasa zračila je ljubav, brižnost majke. Poslije obraćanja, kustos muzeja nam je ukratko ispričau historiju tog područja od 1995. godine do danas. Poslije toga smo došli u muzej koji je ustvari stara tvornica akumulatora koja je bila mjesto gdje je ubijen veliki broj ljudi. U velikoj hali tvornice su izložene slike ratne Srebrenice. Tu smo pogledali i film čiji su glavni kadrovi snimani tokom rata. Djevojčice su u tim trenutcima još jednom pokazale svoju osjetljivost. Niz njihove rumene obraze jedna za drugom slijevale su se krupne suze.
Kada je sve bilo završeno krenuli smo nazad na put do Sarajeva i još četiri sata dugu vožnju. Svi su bili pod utiscima i nešto više od pola sata u autobusu je vladala tišina. Na učeničkim licima ozarili su se osmijesi kada smo vidjeli saobraćajni znak odnosno natpis na tabli “Sarajevo”. Ponovo smo stigli na mjesto polaska, Bistričku stanicu u 18:00 sati. Svi smo krenuli kući. Sutra nas je čekao novi dan u školskim klupama.