Značajni datumi

• 4 Oktobra, 2013

5. oktobar – SVJETSKI DAN UČITELJA

Nejra sa nastavnicom matematike, Samirom Bayram

Svjetski dan učitelja obilježen je pisanjem literarnih radova o temi “Moj najdraži predmet“.
Prvo mjesto osvojila je učenica VII2 razreda, Nejra Aličković.

U nastavku možete pročitati Nejrin rad.

Moj najdraži predmet

Još od Starih Grka i Rimljana ljudi se školuju i stječu znanje. Danas, to podrazumijeva devet godina osnovne škole, četiri godine srednje i, možda, fakultet, zavisi od ličnih ambicija. Osamnaest godina učenja i zadaća, previše je ako to ne volimo. Zar ne?

U tom carstvu zvanom škola, u tom tornju visokom osamnaest spratova treba doći na vrh, a lifta nema. Svaki stepenik moramo proći, osjetiti, neki ćemo uz pomoć nastavnika, neki uz pomoć roditelja, a neki moramo samostalno savladati. Da bismo uspješno stigli do vrha i olakšali sebi to putovanje, moramo naći naš mali kutak, nešto što ćemo voljeti, nešto što će nas ispunjavati. Kada pronađemo taj svoj kutak, tu ciglu koja će nas inspirisati, potaknuti, koja će nam dati snagu da idemo naprijed i savladavamo nove stepenike, nove spratove, onda možemo reći da smo kralj ili kraljica tog tornja. Moj mali kutak je matematika.

Volim tu tako zamršenu, a u isto vrijeme laganu igru brojeva i znakova. Kada utonem u neki zadatak, kada se stopim sa onim problemom na listu papira, onda znam da sam, što bi rekli stariji, na svom terenu. Tada zaboravim na svakodnevne probleme, pažnju usmjerim na brojeve i na problem ispred sebe. Rješavam ga i rješavam dok ga ne savladam. Ne odustajem. Na svaki riješeni zadatak gledam kao na jedan problem koji sam uspješno savladala. Matematika me uči kako logički pristupiti problemu i riješiti ga. Tako je to sa ovom lijepom naukom. Matematiku, jednostavno, ne možete mrziti, nju možete samo malo manje voljeti.

Riječ mržnja ne ide ni uz jedan predmet, a pogotovo ne uz matematiku, posebno kada imate nastavnicu kao što je moja. Ona svojim učenicima posveti toliko pažnje i strpljenja sve dok svim učenicima ne bude sve jasno. Prema toj ženi osjećam veliko poštovanje i ljubav i želim joj zahvaliti za svaku minutu koju je posvetila meni ili ma kome od nas. Za svaku minutu u kojoj nesebično dijeli svoje znanje, pomaže nam i vodi nas stepenicama našeg tornja. Prvo polahko, za ruku, a onda nas pusti da sami savladavamo prepreke. Ako nekome zatreba, ona je tu da nas pridrži da ne padnemo.

Moj savjet svima vama je da ne dopustite da vas obeshrabe oni koji kažu da je matematika teška. Oni nisu doživjeli matematiku srcem i umom, nego su je samo dotakli onom tintom iz olovke. Ako se potrudite, možete da volite sve predmete. U svakom od njih možete naći nešto što će vam dati snage, volje i želje da što bolje i uspješnije prođete tih osamnaest stepenica. Samo tako, toranj znanja može biti vaše mjesto iz snova.

Nejra Aličković, VII2