Značajni datumi

• 4 Aprila, 2020

Međunarodni dan dječije knjige obilježava se 2. aprila širom svijeta. Na ovaj dan pažnja je
usmjerena ka najmlađim čiteteljima. Ovaj dan se obilježava kako bi se ukazalo na važnost
dječje knjige te potaknula i razvila ljubav prema čitanju uz poruku da ljubav prema literaturi
treba razvijati od najranije dobi. A, zašto baš ovog datuma? Naime, upravo tog datuma rođen
je Hans Kristijan Andersen, čuveni svjetski pisac bajki.
Ovo je, također, prilika da se prisjetimo „bosanskog Andersena“ kako je često nazivan
Ahmed Hromadžić, zbog svog stila pisanja i prihvatljivosti djela kod čitalačke publike.

Hromadžić je rođen 11. oktobra 1923. godine u Bjelaju kod Bosanskog Petrovca. Bio je jedan
od rijetkih pisaca na ovim prostorima koji je njegovao bajku kao književni rod.
Neka od najpoznatijih Hromadžićevih djela su: Labudova poljana, Patuljak iz Zaboravljene
Zemlje, Patuljak vam priča, Dječji pisci o sebi, Okamenjeni vukovi, Zelengor, Bistri potoci,
Bijeli svijet, Dječak jaše konja i druga. Pisao je pripovijetke i romane za djecu i odrasle,
književne i pozorišne kritike, književne reportaže, crtice i članke. Njegove knjige prevedene
su na više od 30 svjetskih jezika. Za književni rad dobio je brojne nagrade i priznanja.
Za ovu priliku, za vas smo izdvojili razmišljanje učenice naše škole Mone Čengić iz V-1
razreda u kojem se ona, u sklopu rada na djelu iz lektire „Patuljak iz Zaboravljene Zemlje“,
osvrće na porodičnu priču o samom piscu Hromadžiću koju je čula od svoje majke, kao i na
majčine osvrte na staru tvrđavu u Bjelaju, koja je Hromadžiću poslužila kao realan prostor u
koji je smjestio svoj čudesni svijet bajke.
O Hromadžiću Mona piše: Nisam htjela istraživati šta su drugi rekli o njemu, već sam ovaj
put odlučila se napisati šta je moj rahmetli dedo rekao o njemu. Nažalost ja nikad svog dedu
nisam upoznala, jer je poginuo u ratu, ali mi je mama jako puno pričala o njemu. Moj dedo
je rođen u istom selu gdje i Ahmet Hromadžić. Bili su veliki prijatelji, kao i moja tetka koja je
završila jugoslovensku književnost i radila u „Veselin Masleša“ kao lektor. Jedno vrijeme je
predavala na Filozofskom fakultetu, a u ratu je bila nastavnica bosanskog jezika i
književnosti na Dobrinji, gdje je i živjela. Moj dedo je išao u istu školu kao i Ahmet
Hromadžić. Jednom sam sa mamom išla u Bjelaj i vidjela sam tu školu. Ispred škole ima
stara česma iz koje su, kaže mama, učenici pili vodu. Dedo je mamu vodio često u Bjelaj kad
je bila mala. Kaže da ti čuveni bjelajski potoci, o kojima je pisao i Ahmet Hromadžić, su
nešto posebno i nestvarno. Kaže da je pila vodu iz njih i uživala u igri pokraj njih. Dedo bi
ljeti se često naveče u akšam družio sa Ahmetom Hromadžićem, jer su svega par kuća bili
udaljeni jedan od drugog. Oni bi se tu ljeti viđali kada bi dolazili u svoj rodni kraj. Dedo bi
uvijek govorio da je to veliki čovjek, zlatnih riječi. To mi je mama rekla i dodala da je jako
puno pomogao u izgradnji ceste u Bjelaju, zajedno sa mojim dedom. Opremili su školu i
asfaltirali put od Medenog Polja do Bjelaja. To je bio veliki čovjek koji je volio svim srcem
svoju rodnu grudu.
Nastavlja Mona, govoreći o toj čuvenoj bjelajskoj tvrđavi: Mama mi je sinoć pričala o toj
tvrđavi, jer je ona kad je bila mala sa babom išla na nju. Kaže da se do nje penjalo čak puna
dva sata, a da je puteljak tako uzak da moraju jedno po jedno ići. Međutim, kaže ona, gore
kada se popenješ do tvrđave, je predivno. I ona se kao dijete igrala na obrušenim zidinama
sa bratom i sestrom. Obećala mi je da će me na ljetnjom raspustu povesti tamo. Jedva čekam
da odemo. Sinoć od uzbuđenje nisam mogla da zaspim. Sve vrijeme sam razmišljala o
tvrđavi.
O tome zašto Hromadžić knjigu završava patanjima, Mona kaže: Ja mislim da pisac knjigu
završava pitanjima iz više razloga. Želi nam i dalje zaokupirati misli da razmišljamo,
sanjarimo i istražujemo o patuljcima i Zaboravljenoj Zemlji. Nije siguran da li će uspjeti
održati obećanje, jer ni sam ne zna koliko istraživanje i pisanje može potrajati.
Ali, zato moli nas koji pročitamo knjigu da mu javimo, a mislim da bi bio jako sretan ako bi neko umjesto
njega napisao nastavak knjige tj. pismo dječacima da je Sunčan pronašao Zaboravljenu
Zemlju. Možda nam je to pisac baš svima nama ostavio u amanet, da tragamo i jedan od nas
ko bude najuporniji možda i napiše knjigu o pronalasku Zaboravljene Zemlje. Možda ću baš
ja kada odem na ljeto u Bjelaj u tvrđavu, uspjeti nešto saznati o Sunčanu i pronalasku
Zaboravljene Zemlje.
I zato, maštajmo čitajući!