8. SEPTEMBAR

Međunarodni dan pismenosti, koji se obilježava danas – 8. septembra, prilika je da se ukaže na alarmantne podatke da je više od 830 miliona svjetskog stanovništva nepismeno. Broj nepismenih u BiH iznosi čak 15 posto.UNESCO je prilikom ovog istraživanja pod pismenošću podrazumijevao završenu osnovnu školu.

♦Međunarodni dan pismenosti (International Literacy Day) UNESCO-ova je inicijativa, čiji je cilj svake godine podsjetiti međunarodnu zajednicu na status pismenosti i obrazovanja odraslih na globalnoj razini. Ideja o obilježavanju Međunarodnog dana pismenosti pojavila se u septembru 1965. godine u Teheranu, na Svjetskoj konferenciji ministara obrazovanja, o temi iskorjenjivanja nepismenosti. Na konferenciji je predstavljena inicijativa za proglašavanjem jednog dana u godini Međunarodnim danom pismenosti, kako bi se na taj dan slavilo, ali i upozoravalo na važnost pismenosti na međunarodnoj razini. Kao dan obilježavanja odabran je 8. septembar, a UNESCO je s obilježavanjem Međunarodnog dana pismenosti počeo već sljedeće, 1966. godine.

Zašto baš pismenost?

Zato što je pismenost ljudsko pravo, implicitno sadržano u pravu na obrazovanje. Ono je prepoznato kao pravo u nizu međunarodnih konvencija te uključeno u tekstove ključnih međunarodnih deklaracija. Općom deklaracijom o ljudskim pravima iz 1948. godine priznato je pravo na obrazovanje, a time i pravo na pismenost. Dvije su, međutim, deklaracije otišle još dalje tako je u Deklaraciji iz Persepolisa (1975.) rečeno: Pismenost nije sama sebi svrha. Ona je temeljno ljudsko pravo, a Hamburška deklaracija (1997.) naglašava kako je pismenost, koja u širem smislu obuhvaća znanje i vještine koje su potrebne svima u svijetu brzih promjena, osnovno ljudsko pravo.

Pismenost je, dakle, važna sama po sebi?

Da, ali ne isključivo. Pismenost je prepoznata ne samo kao pravo po sebi, nego i kao mehanizam za ostvarivanje drugih ljudskih prava. No ona sa sobom nosi i brojne druge prednosti: donosi korist pojedincu, utječući na njegovo samopouzdanje, osnažujući ga za individualnu i kolektivnu akciju, oslobađajući njegovu kreativnost i osposobljavajući ga za kritičku refleksiju stvarnosti. Također, političke i kulturne koristi te koristi u područjima poput obrazovanja, očuvanja zdravlja, reprodukcije i ravnopravnosti spolova vezane su za podizanje razine pismenosti, a određena je i veza između pismenosti i ekonomskog rasta.
ZNAČI, PISMENOST JE ISKLJUČIVO POZITIVAN KONCEPT?

Ne nužno. Studije pokazuju da je pismenost značajan i snažan instrument koji se može upotrijebiti za postizanje brojnih društveno vrijednih ciljeva ali svaki je instrument moguće i zlorabiti.

Ali vratimo se na početak što pismenost uopće podrazumijeva?

Iako se pismenost često shvaća kao samorazumljiv pojam, riječ je o kompleksnom i dinamičnom konceptu. Teorije pismenosti razvile su se od onih usredotočenih isključivo na promjene u pojedincu do kompleksnijih pogleda koji zahvaćaju i šire društvene kontekste (pismena okolina i pismeno društvo) koji potiču i omogućavaju aktivnosti i praksu pismenosti. U skladu s ovim razvojem, razvilo se i shvaćanje pismenosti u međunarodnoj zajednici kreatora politika od shvaćanja pismenosti kao jednostavnog procesa stjecanja osnovnih kognitivnih vještina, preko korištenja ovih vještina na načine koji pridonose socioekonomskom razvoju, do razvijanja kapaciteta za društvenu svijest i kritičku refleksiju kao podlogu za osobne i društvene promjene.

Postoji, dakle, nekoliko različitih shvatanja pismenosti?

Četiri su temeljna shvatanja pismenosti danas:
– pismenost kao autonoman set vještina
– pismenost kao primijenjena, prakticirana i situirana
– pismenost kao proces učenja
– pismenost kao tekst

Zanimljiv je i pristup postmoderne teorije, koja pismenost promatra kao instrument moći i ugnjetavanja koji legitimira dominantne diskurse i ugrožava jezike, kulture i lokalno znanje, odnosno kao alat kreiranja mišljenja.